Bili su obavezni da rade dve godine u udaljenim, pustim predelima, na izgradnji pruga i drugih objekata, u surovim uslovima. Nisu imali puno izbora
Čika Savo Srdanović, drug mog oca, zamolio me, pre nego ću poći za Australiju (sredinom devedesetih), da se raspitam tamo, među našim emigrantima, da li iko išta zna o njegovom bratu Dobrivoju; njega su četnici mobilisali i odveli u Bosnu u jesen 1944. Njihova majka, baba Joka, uvek je Dobrivoja s uzdahom pominjala…
Raspitivao sam se među našim starim doseljenicima u Adelajdu, no oni bi samo odmahnuli rukom – toliko ih je poginulo. Jednom prilikom, kod naše crkve u predgrađu Kilkeni, stupih u razgovor s nekim čovekom. Beše slab, imao je štake uza se, no pokreti mu behu živi, a pogled jasan. Skoro da sam se iznenadio kad mi reče da i on pripada staroj gardi. Našao se bio u istočnoj Bosni pred kraj 1944.
„Prikupili smo se tamo bilo nas je dosta, a neđe je trebalo prezimiti. Starješine rješiše da krenemo na Tuzlu, da je zauzmemo. Nju su držali partizani. Napadamo, a oni nam viču: ’Predajte se! Odvešće vas Englezi u crnu Afriku!’ Znali su da će neđe da nas odvedu… Napad nam je zastao. Bio sam na položaju neko vreme, a onda dođoše tvoji Srbijanci, da nas odmijene”, pričao mi je taj čovek koga više nisam video. Duhom beše mlad i kao da se i sam čudio što mu je telo oronulo.
Kako su stizali ti naši posleratni doseljenici?
Uglavnom pod vrlo nepovoljnim uslovima: bili su obavezni da rade dve godine u udaljenim, pustim predelima, na izgradnji pruga i drugih objekata, gde su uslovi za život bili surovi. Ali, nisu ni imali puno izbora. Neki od njih, prethodno boraveći u Nemačkoj, oženili su se Nemicama. Ti su još dobro prošli, ne samo što su se Nemice pokazale kao valjane žene nego i zato što ovamo i nije baš bilo prilika za ženidbu. Mnogi su čekali deset-petnaest godina da se stanje promeni, da bi se oženili iz svog roda. Istini za volju, treba reći da nisu svi oni tad, na početku, bili mladi; bilo ih je i starijih. Ovi drugi većinom behu bivši oficiri koji su rat proveli po zarobljeničkim logorima u Nemačkoj. Odlučili su se bili za emigraciju čak i ako nisu mogli znati da li će svoje bližnje ikad više videti!
„Nije hteo uzeti ničiji pasoš, još se vodi kao raseljeno lice, bez državljanstva. Ispričao je i kako je teško morao da radi. Po dnevnoj normi imao je da natovari, prevuče ručnim kolicima i spakuje više hiljada cigli“
Ti stari emigranti, zajedno s drugim našim ljudima, stigoše da sagrade dve crkve u Adelajdu (a podigli su i dostojan spomenik svom komandantu). Ipak, pobožnost je bila odlika manjine. Toj manjini je pripadao čika Milorad, koji beše redak čovek. Odisao je blagošću i toplinom. Ne mislim da je nekad bio drugačiji, pa ipak, pušku je svojevremeno morao uzeti. Pričao mi je kako je biciklom obilazio mesta oko Londona, gde se našao posle rata. Ulazio je u engleske crkve, svuda su ga lepo primali. I on mi je pominjao Tuzlu i kako napad nije uspeo. Dospeo je tamo kao dvadesetogodišnjak iz Župe Aleksandrovačke.
„Postrojiše nas naši oficiri, pa objaviše da je postignut dogovor s Nemcima, da nas ovi prebace vozom u Sloveniju. Umesto u Sloveniji, završimo u Beču, na čišćenju ruševina.”
Ispostavilo se i da poznaje moga rođaka Dragoljuba Dragu, te da su čak i drugovali u Engleskoj (rođak mi je bio pripadnik Nedićeve Granične straže). Na kraju su obojica stigla u Australiju. Priča kako je Dragoljub radio u ciglani, u Bedfordu kod Londona, a da se zbog ćerke preselio u Melburn krajem osamdesetih. Posao u ciglani je bio naporan, ali se posle desetak godina sve se promenilo; ciglana je modernizovana, a Dragoljub dobio novo, bolje radno mesto.
Išao sam u Melburn da vidim tog svog rođaka. Lepo me je dočekao. Bio je tad dobrostojeći penzioner. Živeo je s ženom u prostranoj kući, nedaleko od ćerke i unuke. Pokazivao mi je stare fotografije, sliku s kraljem, slike s njegovog venčanja gde su svi gosti, osim jedne osobe, muškarci (u Engleskoj tad kao da ne beše devojaka za Srbe).
Reče da nije hteo uzeti ničiji pasoš, još se vodi kao raseljeno lice, bez državljanstva. Ispričao je i kako je teško morao da radi. Po dnevnoj normi imao je da natovari, prevuče ručnim kolicima i spakuje više hiljada cigli. Pitao sam ga zašto nikad nije otišao da poseti rodni kraj. Odgovorio mi je da je on naš (Mačvanski) Prnjavor zapamtio kakav je bio i da ne želi tu sliku da menja.
Nedavno sam u razgovoru s mojom komšinicom Su, Engleskinjom, pomenuo mog pokojnog rođaka Dragu. Pita me za lokaciju ciglane. Čula je, kaže, da su tamo radili Italijani, nije znala za Srbe. Ipak mi beše milo da neko u mojoj blizini poznaje te krajeve.
Tih nekoliko reči izmenjenih sa Su podstakoše me da se setim prošlih dana, a i da potražim informacije vezane za kraj 1944. Pronađoh da je oktobra te godine, u Jagodini, od jedinica Srpske državne straže i Srpske granične straže formiran Srpski udarni korpus Jugoslovenske vojske u otadžbini, koji se postupno povlačio u istočnu Bosnu i koji je naposletku učestvovao u pomenutom napadu na Tuzlu. Tu je prestao da postoji.
Autor: Dragi Gvozdenov
Izvor: Politika