Pomalo ironičan naslov za priču koja sledi…
Jedno predivno jutro, obasjano prolećnim suncem. Krećem na posao i baš sam se potrudila da izgledam dobro jer tako se i osećam. Biram sako i pantalone, jer su uvek dobitna kombinacija. Dodajem po neki detalj, meni svojstven. To je moj peačt.
Uvek posebna, uvek svoja!
Mi žene imamo posebno dobar osećaj na štiklama i uz dobro šminku… Naravno ako je sve diskretno, opet dovoljno za osećaj zadovoljstva i sigurnosti. Telefon sa slušalicama, sunčane naočare i spremna za pokret. Dok idem ulicom primećujem poglede.
Okreću se za mnom. U prevozu ista priča. Skoro svi se okreću i odmeravaju me. Tog jutra osećala sam se posebno, jer i ostali su uticali na moje samopouzdanje i potvrdili da me osećaj mog dobrog izgleda nije prevario. Znam da sam bez lažne skromnosti izgledala zanosno i da nije preterano što ne mogu da odvoje pogled od moje pojave. Odmeravali su me i muškarci i žene, zračila sam ispunjena pozitivnim vibracijama.
Naročito mi prijaju ženski pogledi jer po njihovom izrazu lica i analizom svakog detalja na meni, znam da sam napravila pun pogodak, vredan pažnje i pogleda. Nisam znala da li ih više fascinira moja garderoba, detalji, kosa koja je sijala i spustala se preko ramena niz leđa ili možda parfem koji je probudio čulo divljenja.
Ustajem i spremam se da izađem iz busa, konačno moja stanica. Spremna da iskoračim, spustam pogled u pravcu noge…
Oooooo…….Kakav blam !!!!!!
Odjednom postajem svesna pozadine svih pogleda koji su tog jutra završili na meni !
Iz pantalona se za mnom vukla čitava jedna nogavica od hulahopke! Pokušavam diskretno da nagazim i odstranim hulahopku, ali ne ide. Blago povijena pokušavam rukom da je izvučem, opet ne može. Naporno je kada hoceš da očuvaš dostojanstvo u nadi da nisu baš svi primetili koliko si istovremeno smešna i tužna u svoj toj muci.
Uhhhh…. Sada već vidno iznervirana i crvena od besa i blama, bacam tašnu i sa obe ruke prosto čupam hulahopke koje su se zaglavile u obe nogavice od pantalona. Nekako uspevam da ih izvučem i stavim u tašnu .
Protresem glavom, vraćam naočare i kao da se ništa nije desilo nastavljam dalje.
Objasniću kako samopouzdanje nestaje u sekundi. Menja ga stid, razočarenje… To srozava raspoloženje kojim je započelo jutro. I zato drage moje, poučena ličnim blamom, svateujem da kada skidate pantalone, nikako to nemojte raditi zajedno sa hulahopkama, obično ih tu i zaboravite. Kada želite opet da obučete baš te pantalone, naravno uzećete nove hulahopke, a one iz pantalona (na koje ste zaboravile) čekaće tamo gde su skliznule i vući će se za vama…
To mi se ipak desilo još jednom, samo što su tada bile crne i koliko su se vukle za mnom, mislila sam da me juri neka životinja. Skakala sam, skakala da pobegnem od tog monstruma koji me juri ali i dalje su me uporno jurile.
Što sam brže trčala one su me brže i stizale.
Samo žena sa narušenom sujetom i samopouzdanjem pokušava da odreaguje kao da se ama baš ništa nije desilo. Trudi se da pokaže da je i dalje dama koja je sigurna u sebe. Glavu gore i idem dalje.
Samo, ipak se nadam da sve one ljude koji su me videli u prevozu i na ulici nikada više nigde neću sresti. A ako neko od njih i procita ovo, šta da se radi, jer uprkos svemu dama sam uvek i svuda.