Stoji na ivici života. Razmišlja. Prolazi mu čitav život pred očima. Zadovoljan je. Nije bio bog zna kako spektakularan život… Ali je bio njegov.
Nije imao kuća i imanja, svila i kadifa, kamiona, aviona… Živeo je skromno. Živeo je sa porodicom u malom stanu. Nisu bili ni ljuti, ni besni, ni zli. Štaviše, bili su srećni. Voleli su muziku. Pevušili su. Često su plesali. Iz njihovog stana se neprestano čuo žagor i smeh. Okupljali su sve svoje prijatelje u malom stanu. Svi su se kod njih osećali tako prijatno, slobodno. Prenosili su svoju sreću na druge.
Bili su društveni, nesebični u davanju ljubavi svima. Poštovali su druge i bili poštovani.
Život, a život donese razlike… Razlike donesu mržnju. I sve to donese nešto loše.
Neku tugu neispričanu.
Nekada bliski a sada tako daleki ti isti ljudi.
Šta se dešava, pita se.
Zašto?
A dok sumira život. Postavlja pitanje sebi: da mogu poželeti poslednju želju, šta bih poželeo?
On zna !
Moja poslednja želja je da ostanem čovek!!!
Za JST piše Ljiljana Manojlović